domaći film

Srđan Dragojević
"Hadžihafizbegović je ksenofob i šovinista"
Nakon što je u prošlom broju magazina 'Globus' glumac i ministar kulture KS Emir Hadžihafizbegović iznio kritike na račun njegovog filma "Lepa sela lepo gore", srbijanski reditelj Srđan Dragojević u posljednjem je broju zagrebačkog sedmičnika oštro reagirao.
Piše: A. Panjeta
Nakon što je u uvodu nazvao Hadžihafizbegovića "ostrašćenim političarem-ksenofobom i šovinistom", u nastavku pisma kazao je "kako nema namjeru da se brani od zlonamjernih poluistina".

- "Lepa sela" dokazala su svoju vrednost jer su ih napadali i "domaći" četnici, njima, po ideologiji bliske - ustaše, kao i balije poput dotičnog Hadži-hafiz-itd.-a - napisao je, između ostalog, Dragojević u reagiranju.

Hadžihafizbegović je, u intervjuu "Globusu" s naslovom "Alijin dobri duh je sa mnom" između ostalog kazao kako je film "Lepa sela lepo gore" snimljen u vrijeme dok je na Bikavcu Milan Lukić spaljivao ljude, te da se u to doba bez njegovog odobrenja u blizini Višegrada nisu mogla snimiti ni pluća, a kamoli film.

Dragojević se u oštrom reagiranju ne osvrće konkretno na ovu izjavu, te potcrtava kako je najveća vrijednost njegovog filma to što se "fašistička, nacionalistička, marva pobunila, osetila prozvanom te je, sledećih par godina - mukala, ritala se i rogatila".

- Posle par godina i to je prestalo. Marva se povukla sa "pozornice", a ljudi su počeli da komuniciraju. No, vidim, ponovo - riču, muču i ritaju se. Verujem - u prazno - nastavlja u reagiranju Dragojević.

Kaže kako je on lično navikao na ovakve gadosti, niskosti i podmetanja iz "kuhinje" kojoj pripada Hadžihafizbegović. Dodaje kako je njegov novi projekat 'Bodljikavo prase" na Euroimagesu obustavljen baš od strane bosanskog predstavnika.

- Nije to jedini napad na mene od strane prodavača "Sarajevskih suza", ljudi koji su od patnje jednog grada i jednog naroda zgrnuli lično bogatstvo. Njihovo mukanje mene vređa, ali me ne dotiče - stoji u reakciji Srđana Dragojevića. Dodaje kako želi da vjeruje da ovaj "bljutavi izliv fašizma nije stav sarajevskih institucija koje Hadžihafizbegović reprezentuje".

- Draže mi je da poverujem da je to proizvod netrpeljivosti čoveka koji u intervjuu i sam priznaje kako ima "stanara" (duha) u glavi. Nikog drugog do pokojnog Aliju Izetbegovića. S obzirom na "stanara" koji u njemu obitava, nije mu nesrećniku lako - zaključio je oštro reaguiranje Srđan Dragojević.

Emir Hadžihafizbegović
"Srđan Dragojević je nekrofil"
Polemički rat između glumca i ministra kulture KS Emira Hadžihafizbegovića i reditelja Srđana Dragojevića započet u sedmičniku "Globus" nastavljen je i u posljednjem broju zagrebačkog lista.
Piše: A. Panjeta
Nakon što je Hadžihafizbegović prije tri sedmice u intervjuu kazao kako je "film 'Lepa sela lepo gore' snimljen u vrijeme dok je na Bikavcu Milan Lukić spaljivao ljude, te da se u to doba bez njegovog odobrenja u blizini Višegrada nisu mogla snimiti ni pluća, a kamoli film", Dragojević je sedmicu kasnije reagirao nazvavši Hadžihafizbegovića "ostrašćenim političarem-ksenofobom i šovinistom".

Hadžihafizbegović u svom reagiranju na reagiranje kaže kako nema namjeru nastavljati polemiku, na početku ustvrdivši kako "Dragojević u svojoj 'mentalnoj kakofoniji' nije komentirao vrijeme, mjesto i zločinački ambijent u kome je snimao svoj film..., nego se panično pere od civilizacijske sramote i morbidne 'izvanzanatske' kontekstualnosti, nastajanja njegovog zanatskog falsifikata".

- Bježeći od odgovora na pitanje: "Zašto je za snimanje svog filma izabrao bosanski gradić Višegrad?" gdje je njegov prijatelj, suradnik na snimanju, danas osuđenik na doživotni zatvor Milan Lukić, zajedno sa svojim rođakom Sredojem i ostalom četničkom bratijom, silovao, zapalio, poklao, na desetine i stotine bošnjačkih žena, djece, odraslih ljudi i staraca, on, Dragojević Srđan, bavi se filmskim nagradama, spominje nekakvo "Bodljikavo prase", lamentuje nad odlukama Euroimagea i traga za "razumnim Sarajlijama" koji će ga amnestirati od redateljskog i moralnog posrnuća - stoji, između ostalog u Hadžihafizbegovićevom reagiranju.

U nastavku reagiranja, Hadžihafizbegović iznosi informaciju koja, tvrdi, čitaoce još više približava liku i djelu Srđana Dragojevića:
- Treba reći da se nekrofil Dragojević nije zaustavio samo na Višegradu, mjestu krvavih orgija njegovih filmskih logističara, nego je otišao i dalje, pa je prije dvije godine svoj zadnji film "Sveti Georgije ubija aždahu" snimao u Omarskoj, mjestu koncentracionog logora u okolini grada Prijedora, gdje je u periodu 1992-1995. maljevima, noževima, mecima u potiljak pobijeno blizu dvije hiljade bosanskih Muslimana".

Hadžihafizbegović dalje navodi kako Dragojevića "očito inspirišu mjesta gdje su vršene masovne egzekucije nad Bošnjacima, jer u svom rasističkom pismu najavljuje da bi volio snimati u Srebrenici".

- Dragojević, koji je na još, od krvi nevinih ljudi, neosušenoj bosanskoj zemlji došao da radi svoj film..., koji se zahvaljuje na pomoći komandi grada Višegrada za usluge snimanja, dakle zlikovcu Lukiću, meni koji sam u toku agresije na BiH izgubio majku, kome su poubijali desetine članova porodice u Srebrenici, meni kome su četnički snajperisti iznad Sarajeva poubijali prijatelje (civile), kaže da sam fašista. E, bravo majstore! Alal ti vera - stoji u Hadžihafizbegovićevom odgovoru, dodajući kako ne traži od Dragojevića "i njemu sličnih" nikakvu empatiju naspram njegove familije i stotinu i više hiljada pobijenih civila.

- Ne postoji u povijesti svjetske kinematografije ovako patološki bolesna i morbidna ideja, da se u toku trajanja samog zločina i genocida nad jednim narodom, dođe na to isto mjesto, postave kamere, farovi, ketering, vozni park, i onda krene u snimanje igranog filma. Naravno, poremećeni um Dragojevića i njemu sličnih, opterećen atavizmom, mitomanijom i mržnjom i dalje će se gnušati nad prezimenom Hadžihafi...itd. i "ministrom" koji se usudio na postavljeno pitanje dati tačan odgovor. Ali, tako je moralo biti. Lobotomija nad istinom, Srđane Dragojeviću, uspijeva tamo gdje ministri šute - završio je oštro reagiranje Hadžihafizbegović.

koja "kultura" dijaloga režimskih filmskih radnika